| Atonement/ Okajanje |
 |
 |
 |
Atonement/ Okajanje  Novi i dosad vjerojatno najambiciozniji film po McEwanovoj prozi sada je pred nama i čini se da bi mogao postati iznimkom u ovoj sivoj seriji. “Okajanje” je adaptacija istoimenog McEwanova romana iz 2001. koji uz “Amsterdam” i “Betonski vrt” važi za piščev možda najveći uspjeh. U vrijeme nastanka “Okajanje” je nominirano za Bookera, a New York Times ga je proglasio romanom godine. Za razliku od prethodnih adaptacija, “Atonement” je film koji zasad zvoni na sva zvona. Početkom rujna otvorio je mletačku Mostru, nakon toga je izvrsno prošao u Britaniji, 35-godišnjem redatelju Joeu Wrightu počele su nakon “Okajanja” pljuštati holivudske ponude, a u nekim ranim spekulacijama “Atonement” važi za ozbiljnog oskarovskog pretendenta. “Atonement” počinje tridesetih godina na aristokratskom imanju bogate obitelji Tallis. Briony Tallis 12-godišnja je bogata nasljednica, djevojčica bujne mašte i literarnih pretenzija. Jednog vrućeg ljetnog popodneva Briony vidi stariju sestru Ceceliju kako se svlači i kupa u fontani ispred kućepaziteljičina sina Turnera, budućeg studenta. Nakon toga, Briony otvara Turnerovu poštu i otkriva u pismu lascivnu poruku Cecilijii, da bi ih isto popodne u knjižnici zatekla u drpanju koje protumači kao Turnerov nasrtaj. Kad te večeri neku rođaku napastuju u vrtu, Briony izmisli da je vidjela počinitelja i da je to Turner. Sluškinjin sin završi u tamnici, a Cecilia, uvjerena da je Briony slagala, prekida sve veze s mlađom sestrom. Nekoliko godina kasnije Briony okajava svoju nepromišljenost tako što skrbi o ranjenicima. I Cecilia radi u bolnici, a Turner, koji se javio u rat da se oslobodi robije, povlači se iznuren i bolestan s britanskom vojskom prema Dunkerqueu. Film je nastao u raskošnoj i bajoslovno skupoj produkciji britanske produkcijske kuće Working Title, čiji su gazde Tim Bevan i Eric Fellner režiju filma iznenađujuće povjerili mladom tv redatelju Joeu Wrightu koji je dotad imao tek jedan kinofilm - adaptaciju “Ponosa i predrasuda” Jane Austen. Čim je ušao u projekt, mladi Wright dao je napraviti novu verziju scenarija kudikamo vjerniju predlošku i manje konvencionalnu. U njoj se događaji u dvorcu Tallisovih prikazuju rekurzivno, iz tri različite perspektive: prvo male Briony, pa dvoje ljubavnika. Wright je uvelike ispoštovao i metafikcijski svršetak McEwanova romana. Roman, naime, ima četvrto poglavlje u kojem je (pazite - “spoiler”!) pripovjedač u prvom licu sama Briony, sada kao starica i slavna romansijerka. U tom četvrtom poglavlju čitatelj saznaje da su prethodna poglavlja zapravo Brionyn roman, da je završni hepiend u kojem se ljubavnici susreću fikcija, a da je zlosretne Ceciliju i Turrnera rat zanavijek razdvojio. U filmu, to je poglavlje riješeno kroz intervju koji umiruća književnica daje TV novinaru, a Briony - koju su u dva životna doba glumile Saoirse Ronan i Romola Garai - sada glumi Vanessa Redgrave. Tako prilagođavajući svršetak, Wright je uspio u filmu sačuvati nešto od intelektualnih interesa predloška. Ne čudi što se “Okajanje” toliko spominje kao oskarovski pretendent. Wrightov film, naime, ima sve sastavnice koje Akademija voli - veliku temu, dojmljive glumce, priličan budžet i onaj engleski “touch of class” visoke kulture. “Okajanje” je po svojim moralnim preokupacijama još uvijek art-film, ali i impozantan spektakl: dovoljno je uzeti desetominutni kadar na plaži u Dunkerqueu u kojem je Wright kroz virtuoznu steadycam vožnju izrežirao zapaljene torpiljarke, ranjenike, konje, pjevački zbor, zrakoplove, sanitet i stotine statista pa da vidite kako se na “Okajanju” nije štedjelo ni novca, ni rada, ni znanja. Wrightu treba priznati da nije napravio šećerlemu. “Atonement” je, kad maknete raskoš, vrlo nelagodan i trpak film koji s ledeno osuđuje klasne odnose u britanskom društvu. A istodobno je - u mjeri u kojoj to film može - studija o divoti i pogubnosti fikcije. Briony je uništila tuđe živote kao lakomislena djevojčica, poslije kao odrasla to okajava. Ali, Briony je zgriješila jer ju je zavela bujna mašta. Međutim, kao pisac ona vlastitu “grešnu” maštu eksploatira i zahvaljujući njoj postaje slavna. Sudbina ljudi koje je upropastila postaje za nju romaneskni materijal koji joj - paradoksalno - donosi još slave. Je li to okajanje? Teško, ali zato to jest sudbina fikcionalnog pisca: u krajnjoj konsekvenci, pisac uvijek lešinari na zbilji i hrani se iznutricama vlastite obitelji, bližnjih, društva… Tu amoralnost fikcije Wright režijski naglašava provodnim motivom pisaćeg stroja: film počinje tako što Briony tipka, čak i tijekom okajanja u ratnoj bolnici Briony piše, a i glazba filma na zanimljiv način kao ritam sekciju inkorporira zvuk strojopisa. “Atonement” nije masterpis koji će pretumbati filmsku umjetnost, ali jest solidan komad pametnog, promišljenog i vještog akademizma koji spretno balansira između imperativa spektakla i oprezno dozirane intelektualnosti . |
Prijava
